Kada sam saznao da će se ovaj gig održati nije bilo apsolutno nikakve sumnje da ću otići tamo unatoč četvrtku i tome što drugi dan moram ujutro na posao. Agnostic Front su mi jedan od najdražih bendova i ovo je drugi puta što sam ih gledao i slušao uživo u manje od godinu dana. U meni nije postojala ni najmanja sumnja da ću se razočarati ili otići doma nezadovoljan. Vintage Industrial mi je jedan od najboljih klubova za održavanje koncerata i u kombinaciji s ovim paketom ne možeš pogriješiti.
Došlo je vedro i sunčano kasno popodne kada se naša peteročlana ekspedicija uputila autom preko Varaždina kako bismo nakon dobre zajebancije brzo autocestom stigli u metropolu. Parkirali smo blizu kluba, prošetali ulicom i ubrzo pronašli ostatak čakovečke ekipe, nešto ljudi iz Virovitice, pa smo se svi zajedno malo podružili prije giga. U dvorištu Vintagea primijetio sam relativno malo ljudi, jebiga ljeto je, neki su po moru, neki štede snagu za festivale, neki nemaju para itd… Malo po malo, došlo je vrijeme za prvi bend, odnosno zagrebački Stronghold. Moram reći da je ovaj bend bio pun pogodak kao bend namijenjen otvaranju večeri.
Na početku nastupa Stronghold nije bilo baš puno ljudi u klubu, no kako je vrijeme njihovog nastupa išlo prema drugoj polovici, klub se počeo puniti i sve više ekipe je s odobravanjem pratilo i bodrilo njihov nastup. Sama setlista je bila kombinacija novih stvari i nekih starih provjerenih pjesama. Bio je to jedan odličan, energičan nastup, sve nove stvari su fenomenalne, tako da me Stronghold podsjetio zašto volim hardcore i zašto još uvijek hodam na ovakve gigove. Kada su uspješno priveli nastup kraju, srce mi je bilo puno. Svaka čast.
Naravno, s nestrpljenjem smo svi ipak čekali glavni bend i nakon kraće preinake na bini, skoro na sekundu, počinje prepoznatljiv intro Ennia Morriconnea iz The Good, The Bad and The Ugly. Kao i prošle godine Agnostic Front je počeo svoj set drito u glavu sa The Eliminator, slijede Dead To Me, pa jedan od highlighta nastupa, himnična My Life, My Way.
Kako je još uvijek aktualan album The American Dream Died, valjalo je odsvirati i nekoliko stvari s toga albuma, pa su otprašili Police Violence, Only In America, te odlične himne Never Walk Alone i Old New York…Nakon početne treme, Vintage je brzo postao vrelo grotlo slamanja, poga, sing alonga i ponekog stage divinga i crowd surfinga, a kada su počeli stari hitovi u obliku Victim In Pain, Your Mistake, Power, Toxic Shock i United and Strong, rulja je načisto poludjela, pa se pojavio i circle pit za vrijeme Friend Or Foe. Noviji albumi nisu mogli proći bez neodsviranih hitova kao što su All Is Not Forgotten i Peace, a ludilo je izazvala For My Family. Zvuk nije bio savršen, bend je malo i pofušao tu i tamo, ali to je hardcore, bila je takva pozitivna atmosfera i hardcore energija, a ono što me najviše oduševilo je što se na facama Rogera Mireta, Stigme i ostalih vidjelo koliko još uvijek vole to što rade iako na ovoj turneji slave 35 godina benda!
Za kraj su ostavili same himne, pa se zaredali Crucified, Addiction, jedan od najvećih hitova benda Gotta Go. Počastili su nas i pjesmom koju je Agnostic Front stvorio Iron Chin, no poklonili su je legendama The Bruisers. Naravno, za sam kraj ostavili su posvetu Ramonesima u obliku obrade besmrtne Blitzkrieg Bop. Sat i petnaest svirke je brzo završilo, a meni je srce bilo puno, i osmijeh na licu mi stoji još i sada kada pišem ove retke. Još jednom mi je ona moja unutarnja crta dobila dozu energije, dozu inspiracije i onu dobru staru dozu nema predaje i želje da nastavim dalje, ma koliko se nekada stvari činile crne. Hardcore je život, oba benda su dokazala to večeras, i oba imaju zauvijek posebno mjesto u mome srcu.
KRAYKULLA-WEBZINE 