My Life, My Way-Agnostic Front je hardcore, a hardcore je način života!

U današnje vrijeme, riječ legenda se koristi previše olako za sve i svašta, tako da se već pomalo izlizala. No, u slučaju Agnostic Front, benda iz New Yorka i ikone hardcore scene, riječ legenda postaje premala da bi se opisao njihov utjecaj i udar koji su imali i još uvijek imaju na hardcore punk scenu, a i na mene još od mojih klinačkih dana, kojih 20-ak godina unatrag.

agnosticfrontbandphoto

Osnovani su daleke 1980.od strane gitarista Vinnie Stigme, osebujnog lika koji je uz to što je gitarist benda, ujedno i jedna od svojevrsnih maskota i ikona cijele New York hardcore scene. U početku je bend promijenio nekoliko pjevača, dok u bend nije stigao Roger Miret, dečko kubanskih korijena, koji je uz Stigmu do danas jedina konstanta u postavi  benda. Njihov debut ep “United Blood” je šest minuta čiste energije, brzog i onako pankerski šlampavo odsviranog hardcorea.

Prvi full album legendaran “Victim in Pain” iz 1984.je možda i najpoznatiji album benda, a ta ploča je danas jedan od dragulja u kruni hardcore muzike i možemo slobodno reći da je izdržala test vremena.

Slijede prve turneje sa bendovima kao što je The Exploited, a i nezaboravne domaće svirke u kultnom klubu CBGB sa ikonama scene kao što su Cro-Mags, Poison Idea, Murphys Law…Drugi album “Cause for Alarm”1986.obilježio je ulazak u crossover trash vode, odmak od početnog punk zvuka i konstantne promjene u postavi benda, što je Stigmu i Roger Mireta prilično nerviralo.

Bend je marljivo radio i već godinu dana kasnije, 1987.objavio treći album “Liberty and Justice for…” Taj album je još dublje ušao u metal vode zbog jako puno metal solaža i fanovi su se podosta podijelili i razočarali, što je rezultiralo time da se radi o najslabije prodavanom albumu benda.

Agnostic Front su uvijek pratile kontroverze, pošto je bend bio sastavljen od newyorških skinheadsa, pa ih se često optuživalo za desničarenje i nacizam, što je bend uvijek odlučno demantirao i dokazao da nije istina. Roger Miret je krajem 80-ih uhićen zbog droge i strpan u zatvor, a bend je odradio prvu europsku turneju bez njega. Rogerov boravak u zatvoru je imao pozitivan učinak na bend, jer je u zatvoru napisao možda najbolje tekstove pjesama u povijesti benda. Kada je izašao, ponovo je promijenjena postava, pa je temeljem tih tekstova snimljen jedan od najboljih i najpoznatijih albuma AF, “One Voice”. Album sadrži i dalje metal utjecaje, ali pjesme imaju onu neku uličnu vibru i povratak korijenima što je osvježilo bend.

Uslijedile su turneje tijekom kojih je bend uvidio da se scena promijenila, ogrezla u nasilje i to ih je jako razočaralo, pa su 1992.odlučili raspasti se, te su za kraj snimili zadnji koncert u CBGB-su i izdali ga kao live album “Last Warning”. Tu završava njihovo prvo poglavlje, a počinje drugo, koje pogađa i mene.

U to doba sam kao klinac prvi put čuo upravo taj live album i jako zavolio AF, koji su mi postali jedan od najdražih bendova do dana današnjeg. Možete li zamisliti moju sreću kada sam saznao da su Stigma i Roger Miret ponovo okupili bend i izdali 1996.meni jedan od najdražih albuma benda “Somethings Gotta Give”. I ne samo to, album je izdan za Epitaph i označio je povratak punk zvuku i kraćim, melodičnijim pjesmama bez metal solaža i utjecaja. Taj album sadrži i jedan od najvećih hitova benda “Gotta Go”, dirljivu himnu posvećenu Raybeezu, prerano preminulom pjevaču legendarnih Warzone i bubnjaru AF na “United Blood” ep-u.

Ja sam cijelo vrijeme maštao kad ću ih vidjeti i čuti uživo konačno. 1999.je izašao album “Riot Riot Upstart”, te je uslijedilo još jedno priznanje u vidu MTV nagrade za spot snimljen za naslovnu pjesmu albuma.

Albumom “Dead Yuppies”iz 2001.završava ta trilogija punk i melodičnijih albuma, a bend se opet okreće malo brutalnijem i žešćem izričaju na albumu “Another Voice” iz 2004. Radilo se o svojevrsnom nastavku “One Voice” albuma i zvuk crossover trasha je opet razočarao neke fanove, no meni je upravo u tome sva ljepota AF, jedan album može biti brutalan crossover, drugi punk, ali cijelo vrijeme se kroz svaki album vuče jedna crta, neka konstanta ulične melodije, jer bend ni u jednom trenutku nije zaboravio odakle dolazi, a to su ulice.

2006.AF su izdali prvi i zasad jedini dvd “Live at CBGB” i godinu dana kasnije novi album “Warriors”, album koji sadrži hit “For my Family”, još jednu pjesmu koju poznaje i obožava hrpa starih fanova i legije novih klinaca. Što se tiče zvuka, na tom albumu su nastavili dalje taj crossover trash zvuk. Uslijedile su ponovo uspješne turneje po svim kontinentima i nastupi na svim postojećim poznatim festivalima.

Kako bi se obilježila 25-godišnjica albuma, 2009.je izdana remasterirana verzija albuma “Victim in Pain” koja kao bonus sadrži i debut ep “United Blood”. U međuvremenu je AF potpisao ugovor sa diskografskim divom Nuclear Blast, a mi smo željno iščekivali novi album. 2015.je konačno izašao “The American Dream Died”. Na tom albumu bend nas je opet iznenadio, jer se po mom mišljenju nekako vratio stilu sa početaka, odnosno “United Blood/Victim in Pain” zvuku. Dakle, album je energetska bomba starog street hardcore punka u modernom ruhu.

Sram me reči, ali sve te godine nisam uspio uhvatiti AF uživo dok mi se san nije ispunio prošlog ljeta. Bilo je to za mene katarzično iskustvo koje sam čekao 25 godina i koje nikada neću zaboraviti. Za nekoliko dana ću ih opet vidjeti i čuti. Agnostic Front dolaze 29.06.2017.u Vintage Industrial Bar u Zagreb. Imam skoro 40 godina, a srce mi već sada tuče kao uzbuđenom teenageru. No, nema veze, vidjeti uživo i čuti ljude i bend koji su mi uzori i čija glazba me oblikovala zaslužuje uzbuđenje i radost.