Cakovec Hardcore Punk povijest iz mog kuta gledista-dio sedmi

Doček Nove godine 1997./1998.je ujedno bio i kraj Gajbe kakvu smo poznavali i to isključivo našom krivicom. Ponovo su nam u goste došli punxi iz Pule kao i godinu prije, plus dva nenajavljena gosta iz Požege, bili su to Suli i neki njegov frend, mislim da se zvao Denis. Da sada ne ponavljam, ako te zanimaju detalji sumraka bogova u Gajbi pronađi na ovom siteu pod kategorijom ostalo članak naslovljen Gajba-priča o čakovečkom (polu)skvotu.

.

Kazete su tih godina bile sve. Bendovi su uglavnom izdavali demo, albume i singlove na pločama ili kazetama, više na kazetama. Rijetko tko od domaćih bendova je objavio cd, to je više bilo rezervirano za strane bendove. Kazete sam slušao do iznemoglosti, kada se traka toliko izlizala da je više bilo nemoguće slušati. Imao sam kolekciju od kojih 600-ak kazeta, ali kada je došao mp3 postao sam lijen i skupljale su praišinu dok nisam dio podijelio, a dio bacio na otpad. Moj grijeh, jebiga! Sada imam samo cd-e i mp3-ce.

Krajem 1997.zvao me Dado Marva iz Krvavog mandata i rekao da je u procesu osnivanja tape labela zvanog Bloody Murderer tapes i da bi kao prvo izdanje žarko želio split Krvavog mandata i Corewara. Poslao mi je snimak Krvavog mandata, no odlučili smo da nećemo ići u split sa Krvavim, već da ćemo uskoro snimiti split tape sa našim bratskim bendom Motorno ulje.

Koncem te 1997.svirali smo u Ex-u na jednom od Emilovih greencajg koncerata. Sjećam se da smo uletjeli tamo kao zamjena za jedan od bendova koji je otkazao, a možda i nije. Jebiga, dosta vremena je prošlo. Emil je organizirao te Greencajg gigove u Ex-u u Gornjem Kuršancu(selu kraj Varaždina), a usput je uvijek riješio prijevoz za ekipu, pošto je bio organiziran autobus na relaciji Čk-Vž-Ex, a povratna karta je koštala nekakvu siću. To je bio gig između Božića i Nove godine, line up je bio prilično dobar, svirali su Debeli Precjednik, Deafness by noise, Bez panike, Najveribest i mi.

(Corewar-live Ex-Greencajg gig)

(Deafness by noise-live Ex)

Svirali smo prvi, klub je bio pun, ljudi su skakali i zabavljali se i pjevali s nama. No, idućeg dana, u nedjelju, snimali smo navečer u Varaždinu svoj dio split tapea sa Motorno ulje. Digić iz Motornog nam je sredio da snimamo free u prostorijama Radio 042 u Varaždinu, gdje je koliko se sjećam u to doba radio njegov tata. Snimali smo u nedjelju navečer, svirajući sve zajedno, a ja sam sjedio i vikao u mikrofon za radio spikera. Dan prije na gigu u Ex-u mi je puknuo glas, kojeg sam cijeli dan pokušavao zaliječiti cigaretama i Ricola bombonima, no nisam uspio. Trebam li napominjati da sam svojim slabašnim kreštanjem upropastio snimku? Osim toga, back vokali, jedina stvar koju smo snimali zasebno, su ispali prejaki u odnosu na ostatak snimke. No, živo nam se jebalo. Imali smo snimak i to je punk! Motorno ulje strana tapea je zvučala prilično bolje i moćnije od naše strane.

(Motorno ulje na snimanju split tape sa Corewar)

U to doba osnovani su još neki bendovi u Čakovcu, na primjer Hangover. Mislim da je tu u prvoj originalnoj postavi bio Kutnjak- gitara, Karlo (kod njega su kasnije svi čakovečki bendovi imali probe u garaži)- bas , Peki – bubnjevi i Borković-vokal. Borković je kratko bio vokal pa su tražili drugog, nakon njega, je čini mi se bio vokal i Sebo, ali i on nije dugo ostao, pa su pitali Zelića. On je došao na jednu probu, otpjevao stvar koja se zvala Terror, dopalo mu se i nekako ostao. Bend je svirao neku finu mješavinu hardcorea i melodičnog punka, a Zelić je želio nešto žešće, pa je napustio bend, a na njegovo mjesto je došao Bato i s njim bend dobiva jednu novu razinu i postaje jedan od boljih čakovečkih melodičnih punk bendova. Bend je imao nekoliko koncerata i samo su odjednom prestali s radom, a zašto to valjda samo oni znaju. Šteta što nikad nisu snimili neki demo, jedino ako možda neko negdje na kazeti ima neki audio zapis s proba.

Tu su još bili KZL-treći bend u kojem se Zelić okušao kao vokal, svirali su hardcore sa utjecajem metala, Mimi je svirao bas, Trokter i Frki gitare, poslije napuštanja benda od strane Frkija, netko je još svirao gitaru, a ne sjećam se tko. AbioGenesis su bili melodic punk hardcore bend u kojem je bubnjeve svirao legendarni Pajdo, a vokal bio Sino Hajdarpašić, imali su nešto koncerata i prošli zapaženo u underground krugovima. Resume je bio bend koji je odskakao od ostalih mladđih bendova tog doba jer su brijali dosta new school metalizirani hardcore, njima je vokal bio Dejan Šalamon, gitara Jura Bistrović, moj stari ratni drug iz Gešmakštofe vremena, danas poznati filozof Srećko Horvat na basu i Fićo Vrančić na bubnjevima. Zvučali su prilično progresivno za svoje doba. Mogu slobodno reći da je uz ove, te prije navedene bendove i brdo fanzina od kojih je jedan, zvan Zoom radila i moja sestra, čakovečka scena bila na vrhuncu moći i aktivnosti. Sve je vrvjelo od ekipe pune ideja, bendova, zineova, organizacije gigova…

Geček iz lepoglavskog benda Arnold Švaarceneger je radio gig kojim se otvarao tamošnji klub prikladnog imena Alcatraz. Svirali smo mi i Motorno ulje i doveli sa sobom dosta Čk ekipe, a uz nas su na lineupu bili Ateisti, Apfuken i Arnold Švarceneger koliko se sjećam. Geček nam je obećao brda i doline, cugu koliko hoćemo za cijelu večer, putne troškove, te snimanje live giga na minidisk. Pošto smo zasrali sa split tapeom silno smo željeli pokazati pravu snagu benda live snimkom. Kada smo stigli u Lepoglavu i obavili tonsku probu, uvidjeli smo da situacija nije takva kao što je obećano. Što se tiče cuge, dobili smo dva puta po dva deci točene pive na nas četvoricu u bendu, znači točno deci točene pive po glavi. Krasno, ha? Od mini diska na koji bi se gig trebao snimati ni traga, ali srećom gig se mogao snimiti preko miksete, a Zagor je imao jednu praznu kazetu u autu. Putne troškove koje smo dobili smo potrošili na kupovanje cuge. Svirali smo prvi, bili smo jako ljuti, a ta naša trijezna, ljuta energija odrazila se i na ljude u publici koji su skakali, pjevali, pa je to bio jedan od naših boljih gigova.

(Corewar u akciji u Lepoglavi-klub Alcatraz)

(Arnold Švarceneger-live klub Alcatraz Lepoglava)

Snimili smo famozni tape Corewar-Live in Alcatraz kojeg se od nedavno može pronaći na You Tube u mp3 verziji. Bili smo zadovoljni, pa i malo ljuti što je sve skupa tako ispalo. Motorno ulje je također snimilo live, pa smo imali zajedno split tape kojeg smo snimali i dijelili našim prijateljima. Ipak smo se na kraju ponapijali, pa se na povratku kući desio jedan incident. Zagor je vozio, a ja sam morao pišati, pa je stao, a ja sam izašao i pišao s vrhe nekog zelenog brežuljka kraj ceste. Kako me blago zanijelo, zateturao sam i kotrljao se točno u ogroman grm kopriva. Od tog dana me više koprive uopće ne tangiraju kada se slučajno opečem na njih.

Došlo je ljeto i opet smo otišli na Monte Paradiso, ovaj put samo kao posjetitelji. Ponovo je bio zamišljen po istom sistemu, 4 dana, prvi i zadnji dan(četvrtak i nedjelja) u Uljaniku, a drugi i treći(petak i subota) na tvrđavi Vidikovac. ne sjećam se više tko je svirao, znam da su prvi dan u Uljaniku svirali Mikrofonija(stara postava, još je Mario svirao bas i pjevao), te naši frendovi Ateisti. Bilo je još dobrih bendova te godine na Monte Paradisu, svirao je Frontalni udar, talijanski Arturo, mislim da DHB, Scuffy Dogs.. Spavali smo gerilski u vrećama po parkovima i travnjacima, a popodne smo odlazili na kupanje na Zlatne stijene. Taradi iz Motornog ulja i ja smo se kupali i zajebavali tako što smo puštali da nas valovi bacaju po oštrom kamenju, bilo je super! Jedno vrijeme se sa nama kupala i Špica iz Bez panike, ali smo bili malo predivlji za nju, pa je otišla. Tamo su bili i momci iz rimskog benda This side up s kojima smo se znali, jer su svirali nekoliko puta kod nas u Čakovcu, pa smo visjeli s njima i družili se, pošto je njihov basist/vokal Adam rodom iz Hrvatske, jedan od najsimpatičnijih ljudi koje sam sreo, a radio je i odličan fanzin Zips n Chains. Protiv njih smo igrali fliper i čini mi se stolni nogomet ili tako nešto. To je bilo zadnji puta da sam posjetio Monte Paradiso koji mi se te godine zgadio zbog nekih posjetitelja i nekih stavova i spike, te ga nikada do dana današnjeg nisam više posjetio. Festival i dalje uspješno gura, ali po klasičnoj dvodnevnoj festivalskoj shemi.

(Mikrofonija-live Monte Paradiso)

Negdje u proljeće 98.imali smo co-headlining gig sa Deafness by noise u čakovečkom Klubu, po principu full set mi, full set oni. Ja sam bio vani i lokao praktički od popodneva, a Igi nekoliko dana, pošto je tih dana bio maturant. Kada je došlo vrijeme za našu svirku, krenuli smo prema Klubu, ali sam u parku sreo svoju sestru i njene male punxe kako loču neki topli čokoladni liker. Sestra me ponudila, ja sam naravno pošteno popio, a nisam znao da će mi se to uskoro obiti o glavu. Kada sam došao pred Klub htio sam slavodobitno prdnuti, no iznenadilo me tekuće guzno iznenađenje koje mi je pošteno ugrijalo gaće. Jebiga, uzavrelo vino, topli liker, cigarete, pivo…Nisam imao vremena skočiti doma, pa sam sjeo na onaj zidić pred Klubom, otarao guzicu po zidu da se čim bolje upije i osuši u gaćama, pa na stage! Igi je jedva sjedio za bubnjevima, zamagljenih naočala i s nekim ogromnim cilindrom na glavi. Oderali smo pošten set, iako sam ja bio posran, a Igi jako pijan. Krle i Zagor su nas po pijanosti brzo dostigli. Posudili smo DBN Zagorovu gitaru, pošto je njihovom gitaristu Rođi pukla žica i nisu dalje mogli svirati. Cijeli naš live set je snimljen na kazetu. Kasnije je neke pjesme s tog live objavio Fistra na svom labelu Dirty Harry Punx. Bio je to benefit 4-way split tape za Antifašistički front, a uz nas su još na tapeu bili zagrebački Higher Justice, Verbalni delikt i slovenski Dickless Tracy.

Maribor je jedan jako sjeban grad za navigiranje po njemu. Isto tako svaki puta kada smo god išli na koncert u Maribor, nekako smo promašili Ptuj na putu tamo i natrag. Prvi puta smo išli na koncert u mariborsku Pekarnu 1998.i to na festival No Border Jam. Taradi je trebao voziti, ali bilo je malo povuci-potegni jer je te subote išao na neku svadbu, pa se nije znalo hoće li i kada će točno moći zbrisati svadbe, a festival je već počeo u popodnevnim satima. Ipak, krenuli smo kroz čarobnu Sloveniju negdje oko 16 sati, pa stali kupiti pive i vino, kako to već ide. pa fulali Ptuj, vrtjeli se 45 minuta po Mariboru tražeći tu famoznu Pekarnu. Kada smo konačno stigli tamo. bio sam oduševljen kako je cijeli taj kompleks lijep. Radi se o bivšoj kasarni, građenoj u austrougarskom štihu kao i čakovečka, pretvorenoj u prostore za koncerte, predavanja, projekcije, druženja…

(Čk ekipa na No Border Jam-Maribor)

Jedan od bendova zbog kojih sam išao na taj festival je Oi Polloi. Zbog tih škotskih anarhopankera sam bio lud kada sam saznao da sviraju tamo, jer sam ih jako volio, ustvari šta serem, volim ih još. Kao što je bio slučaj s Totalnim promašajem, opet smo u mašti stvorili neki izgled kako bi Oi Polloi trebali izgledati. Taradi i ja smo lutali dvorištem među ekipom koja je vani cugala, kada nas je na engleskom oslovio neki smiješan i dobroćudan lik riđe bujne kose i brade. Lijepo smo ćaskali i družili se, a on je u jednom trenutku usput rekao Taradiju da ima cool majicu. Taradi je nosio majicu Oi Polloi, pomalo smo bili zbunjeni i nije nam bilo jasno, a lik nam je objasnio da se zove Deek i da je vokal u Oi Polloi, srdačno nam još jednom pruživši ruku! Mi smo mu za kaznu ispili do kraja pivo koje je držao u ruci! Ne bismo tada nikada, ali baš nikada, rekli da tako izgleda! Napominjem da u to doba nije bilo interneta, YouTubea i sličnih stvari, pa se nije baš sve moglo znati o bendu kojeg slušaš. Fascinantno, još jednom smo se uhvatili u ono istu mrežu iluzije, u to kako netko izgleda prema nekim našim razmišljanjima i na neki način predrasudama.

Tog ljeta u Međimurju se održao još jedan od brojnih koncerata, bio je to open air festival zvan Azijska gripa održan u selu Hodošan na stadionu seoskog nogometnog kluba. Svirali su uglavnom svi međimurski bendovi iz tog razdoblja. Sjećam se da je u igri bilo svjetsko prvenstvo u nogometu i svi su te večeri svršavali kako je Hrvatska pobijedila Njemačku, a meni se živo jebalo za to i samo sam čekao da se svirka nastavi. Imali smo tamo prilično kvalitetan gig, dosta smo se zajebavali na između stvari, pogotovo na račun nekakvog seljaka koji je najavljivao bendove, a nije uopće znao pročitati naše ime hehe. Bili smo tamo i gladni kao vukovi, a dali su nam jesti nekakve fine kuhane kobase sa senfom. Mislim da je to bilo jedini put da je taj festival uopće održan.

(Azijska gripa-open air Hodošan)

(Azijska gripa open air Hodošan)

Posljednji koncert Corewara za kojeg uopće nismo tada znali da je zadnji, svirali smo u Kutini, u legendarnom klubu Baraka. Uz nas su još svirali zagrebački Stepping stone, Verbalni delikt i kutinski Kurac od ovce. Krle je u jednom trenutku u prepunom vlaku Zagreb-Kutina s uspravljenim basom u rukama zapjevao onim svojim tonom i pol Yesterdaaay, all my troubles seem so faraway…Krepali smo od smijeha! Tamo smo naletjeli na Smoleta iz Požege koji je došao u Kutinu, a dan kasnije(subota) je namjeravao u Ljubljanu na neki drugi gig. Svirali smo zadnji, bilo je super, a onda otišli na kutinsku željezničku stanicu zajebavati se i čekati vlak za Zagreb, gdje smo presjedali ujturo za drugi vlak za Čakovec. Bila nas je frka skinjara koji su se okupljali oko Importana i Tomislavca, ali srećom nikakvom sranju ni akciji nismo svjedočili iako je Krle nosio baseball palicu u futroli od basa za svaki slučaj.

Sve se raspalo te jeseni 1998.ili zime nisam sada siguran. Moram ti odmah reći da ja snosim prilično veliku krivicu što se tiče Corewara. Naime, u Nedelišću se trebao održati koncert više bendova, uključujući Najveribest, Self confused i Deafness by noise kao svojevrsne headlinere, a trebali smo svirati i mi. Problem je bio u tome što je koncert organizirao lik koji je nekada bio nazi skin, a i zamjerio se nakon toga mnogima , pa je došlo do bojkota dijela ekipe, a navodno i organiziranja nekakvog ad hoc anti koncerta, pa su moja trojica prijatelja iz benda odlučili ne svirati na tom gigu i to neposredno te večeri, jednostavno se nisu pojavili, a ja sam već bio tamo. Koncert se ipak održao i svirali su Najveribest, Self confused, Deafness by noise i može još koji bend nisam siguran. Bio sam mutav, vjerovao sam da, ako smo pristali i dogovorili gig ne možemo samo tako neposredno odustati tu večer i otkazati svirku, a znali smo vrlo dobro od početka tko je lik koji je organizirao i gigove prije toga na kojim smo svirali i mi, i Motorno ulje, i Verbalni delikt, DBN i mnogi drugi. Kasnije, kada je bilo prekasno, saznao sam da je organizator bez pitanja otuđio bubnjeve i pojačala koja su mu trebala za gig iz zajedničke prostorije za probe naših bendova.

Bio sam jako uvrijeđen ponašanjem mojih prijatelja, pa sam odmah idući vikend, pijan i nabrijan rekao Igiju da je s njim gotovo, te da leti iz benda. Zagor i Krle su kao prvo htjeli, pa nisu htjeli nastaviti i raspali smo se istu večer. Iza kafea Klompa kroz otvoreni prozor sam čuo Lazara kako unutra lupa neke šale na moj račun, pa sam ga kasnije vani našao i pale su prilično teške riječi zbog kojih se nismo poznavali i razgovarali dobrih idućih skoro dvije godine čini mi se. Da stvar bude gora, kako smo se svi masovno svađali pred Klubom te subote, pitao sam Gabrijela iz Implicite gdje mu je domovnica pošto je porijeklom iz Bosne, te neka se vrati odakle je došao. S tim sam ispao najveći negativac valjda ikada među ljudima sa scene i žao mi je zbog tog pitanja i izjave. Jebiga, raspalo mi se pred očima bend koji mi je bio život i sve zbog čega sam disao tih godina.

Moja druga, ili prva kako hoćeš, ljubav u muzici oduvijek je bio metal. Paralelno sam slušao i volio metal svih tih godina, a već pola godine prije tih nemilih događaja i svađa sam slušao više metala, pošto sam smatrao da me hardcore scena nekako zasitila i došlo je do zamora materijala, jednostavno mi je metal bio raznolikiji i uzbudljiviji, a kod te teze stojim i danas. Jedno vrijeme sam bio bez benda, a tada smo 1999.osnovali novi bend zvan The Disposables, u prvoj postavi bili smo ja na vokalu, moj kaz Darac na gitari, Taradi na basu i Žogi na bubnjevima. Svirali smo spori i mučni metalizirani prljavi sludge s utjecajima punka. Kasnije se Darac premjestio na bas, a gitaru je svirao Bero Kovačević i bubnjve Ljudevit Binder-Ludva i mogu reći da mi je to bend do dana današnjeg koji je imao najkvalitetnije muzičare s kojima sam ikada svirao. U toj postavi dobili smo na agresivi, melodiji, kvaliteti pjesama. Odsvirali smo dosta gigova u kao dobro nauljena metal divizija.

(The Disposables)

Ono što izdvaja tu 1999.su dva događaja. Prvi je Mind over Matter festival u Oberwartu u Austriji koji je bio moj prvi zbilja veliki festival sa mega velikim bendovima koje sam tamo gledao. Ispunio sam si san i gledao sam meni jedan od najdražih bendova ikada, a to su The Misfitsi, i to u postavi Michale Graves, Jerry Only, Doyle i Dr Chud i to mi je bio jedan od najdražih koncerata ikada.

(moja malenkost, Jerry Only i Michale Graves iz Misfitsa)

Na tom festivalu su od bendova koje sam gledao svirali:Hammerfall, Motorhead, Therion, Immortal, Satyricon, Children of Bodom, Samael, Dio, Kreator, Destruction, Napalm death, Rykers, Upfront…san snova i jedan od gigova na kojima sam bio i uvijek ću pamtiti ta dva dana, hehe, eventualno dok me netko ne odvede na Wacken open air.

(Darac, Kid D iz Rykersa i moja malenkost)

(Darac, Barney iz Napalm Death i moja malenkost)

Drugi događaj koji ću uvijek pamtiti desio se tjedan dana nakon zadnjeg The Disposables giga kojeg je organizirala moja sestra, početkom prosinca 1999.u Pubu. Ovo je bio prvi gig na kojem je jedan od mojih bendova svirao uz sestrin bend Brutalne Babe u kojem je pjevala. Bio sam jako ponosan i to je bilo razdoblje kada sam svoju sestru volio više od svega na svijetu. Jedne večeri, bio je četvrtak, malo je popila sa svojom punk ekipom, posvađala se kod kuće i otišla odnosno otrčala u grad. Mene su roditelji poslali za njom da je nađem i dovedem kući. Sreli smo se u gradu, rekla mi je nek dam jednu cigaretu i pripalim, otići će jedan krug po parku, vraća se uskoro. Ja sam čekao na klupici na kojoj smo se dogovorili. Nakon sat vremena sam skužio da nešto nije u redu. Nestala je. Te večeri sam je satima bezuspješno tražio po gradu. Za to vrijeme u točno određenu minutu, moja mama je počela plakati i rekla mom tati da je njihovo dijete mrtvo. Naravno, tata i ja smo to nekako zaobišli kao nemoguće. Tražio sam sestru cijeli petak, ali ništa. U subotu smo iz crne kronike Jutarnjeg lista pročitali da je nepoznata mlada žena poginula u prometnoj nesreći kamiona u Presečnom kraj Novog Marofa. Navodno je zastopirala šleper koji se u zavoju zabio u drvo i oboje, vozač i žena su poginuli. Otišli smo na prepoznavanje u varaždinsku patologiju i taj dan nikada neću zaboraviti, jer od tada na smrt gledam drugačije. Od tada zauvijek razmišljam što bi bilo da nisam dao cigaretu, već da sam je odvukao silom kući. To neću saznati, niti se smiriti do dana kada budemo ponovo ujedinjeni u Valhalli.

Corewar je imao reunion show, jedan jedini, na memorijalnom koncertu u Klubu kojeg je, moram napomenuti, u roku od samo dva tjedna nakon sestrine smrti organizirao onaj isti lik zbog kojeg je izbila cijela ona svađa. Taj koncert je bio najemocionalniji u mojoj takozvanoj karijeri i ne želim ti detaljnije pričati o tome, jedino što mogu reći da je bio dostojna ratnička lomača mojoj sestri, paloj pank ratnici.

Osam mjeseci nakon toga, od tuge je umrla moja mama. Gledali smo je kako kopni iz dana u dana, tata i ja smo bili nemoćni bilo što učiniti u vezi toga. Umrla nam je na rukama u čakovečkoj bolnici jedne ljetne večeri 2000. Ostali smo sami, ja sam držao kuću i pokušavao nekako održavati privid normalnog života. Jedne večeri, kada je bilo najteže, a nisam jednostavno to imao vremena i htio pokazati, ležao sam u svom krevetu u mraku. U uho su mi se uvukli tisuće toplih glasova i u oči u uši i usta mi je ušao tekući mrak, ne znam kako bih to drugačije objasnio. Tih glasova je bilo puno, a govorili su kao jedan. Rekli su mi da je tama spas, da je tama sve, da je tekuća tama ono što je u meni, ono što me čini jačim, ono što me obuhvaća i ispunjava, unutarnja crnina. Kažu da vampiri ponekad odu u zemlju na počinak kada se zasite svijeta u kojem predugo žive, kako bi hibernirali i probudili se u neko drugo doba kada ne budu tako umorni. Upravo tako sam u zemlju otišao ja. Ni scena, niti svijetlo nisu za mene čuli više dobrih tri godine.

(KRAJ SERIJE)