Čakovečki bendovi vlastitim riječima vol 4:Bez Panike

Meni najdraži punk bend iz Čakovca svih vremena, Bez Panike opisao je svoj put vlastitim riječima u četvrtoj epizodi serijala o čakovečkim bendovima. Bruno, Rodi, Špica, Šokre, zahvaljujem na svemu što ste napravili kao bend za ovu scenu!

Bez Panike čakovečki je punk bend nastao u prvoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća. Nastanak benda obično se veže uz kraj 1995. godine, no, postoji i nešto starija povijest. Naime, prvi počeci sežu još u 1993. godinu, kad su četvorica prijatelja Zoki, Krešo, Danijel i Rodi počeli nešto sviruckati sa polovnom opremom u nedovršenoj Rodijevoj kući. Još uvijek bez nekakve posebne definicije glazbenog izričaja i imena benda, dečki su samo znali da žele svirati. Body Count, Rage Against The Machine, Red Hot Chili Peppers…bili su to bendovi koji su se slušali i najviše utjecali na ekipu željnu svirke. Bubnjar Zoki bio je prijatelj s Brunom, gitaristom iz zajedničkog death metal benda Deformed Carrion koji su se upravo raspali, pa im se Bruno ubrzo pridružio. S obzirom da je Bruno ustvari bio panker, a nitko nije znao svirati dovoljno dobro da bi mogli skidati bendove poput Rage Against The Machine ili Red Hot Chili Peppers, nekako je bend počeo više naginjati na troakordnu pankersku glazbu. Legendarna “Izgubljeni” Leta 3, bila je prva cijela odsvirana stvar nadobudnog benda. Bend je ubrzo počeo raditi i svoje stvari. Dečki su se nazvali Bez Panike te su uslijedili i prvi nastupi (gitarijada „Psi u prostoru“, Školska priredba u Graditeljskoj školi Čakovec). Bile su tu i obrade tada mega popularnih Green Day, Offspring, a iz tog vremena postoji čak i demo snimka sa par autorskih alter/punk pjesama koja se nažalost izgubila. Šteta, baš bi bilo zanimljivo čuti Bez Panike s muškim vokalom i dvije gitare. No kako to obično biva, nakon nekoliko nesuglasica bend su uskoro napustili pjevač Krešo i bubnjar Zoki, dok su preostali članovi pokušavali naći njihovu zamjenu. I našli su je, pa se tako bendu pridružuju Špica i Nicki, donedavni članovi benda Death Fish. S postavom: Špica (vokal), Rodi (bas, back vokal), Bruno (gitara) i Nicki (bubnjevi), bend okreće novu stranicu u svom životu (drugi gitarista Danijel također je u međuvremenu otišao)  i tu ustvari započinje ono što svi znaju da je Bez Panike. Ako je dotad i bilo pokušaja koketiranja sa drugim stilovima, u ovoj postavi bend definira svoj glazbeni izričaj čvrsto se okrenuvši punokrvnom punk zvuku i filozofiji, dok njihova glazba pod utjecajem tada sve popularnijeg kalifornijskog punka postaje brža i melodičnija.

bpbruno(Bruno-gitara)

Svoj prvi nastup u novoj postavi, Bez Panike su odsvirali na legendarnom koncertu „R`n`r nightmare“ u prosincu 1995. u tadašnjem još legendarnijem čakovečkom the Clubu sa bendovima Wasserdicht, Verbalni Delikt, Debeli Precjednik, Najveribest, Panty Waists i Raspaliot. Iako im prvi nastup i nije bio baš nešto i s većinom odsviranim obradama, bend je odsvirao i svoju prvu autorsku pjesmu u toj postavi, “Naša pjesma”.

bpbaza(Špica-vokal, u pozadini Nicky-bubnjevi)

Uskoro je uslijedilo još nekoliko lokalnih koncerata, a pod utjecajem d.i.y. filozofije i suradnja s čakovečkim bendom Grassohoppers u vidu zajedničke kasete koju su nazvali „E čoveče, ova činela“. Kazetu su izdali Špicini i zajednički frendovi, ekipa iz čakovečkog Eržikej fanzina. Jedna od njih, Neda, pisala je i tekstove koje su Bez Panike uglazbili i kasnije nastale pjesme izdali na njihovom prvom “pravom” studijskom izdanju „Stvarnost“. Za bend,  to je bila dugo željena „demo“ snimka, ali s obzirom da je dobro ispala svi su je tretirali kao nekakvo d.i.y. izdanje, gdje riječ „demo“ baš i nije imala nekakvo posebno značenje. Uglavnom, „demo“ ili izdanje ili kasetu, članovi su distribuirali vlastoručno, na cesti, po simboličnoj cijeni od 10 kn, a naklada je bila 100 komada. „Stvarnost“ je snimljena u lipnju 1996. godine a na njoj se našlo 10 autorskih pjesama i jedna obrada pjesme „17 godina“ grupe  Hari Mata Hari. Ovdje su se našle pjesme poput angažiranih “Rasisti fak of”, “Naša pjesma” , “San” ili nešto laganije poput “Danas” ili “Za sve nas”. Izdanje je prihvaćeno jako dobro a bend je dobio i super kritike u Heroini Novoj, tadašnjem glasilu nezavisne i underground scene u Hrvatskoj. Koncerti i festivali počeli su se nizati kao na traci i bendu je krenulo odlično. U jednom trenutku Nicki je zbog drugih interesa odlučio napustiti bend no na njegovo mjesto uskače Shokre iz preloških Panty Waists i ta se postava nije mijenjala sve do raspada.

bpsokre(Shokre-bubnjevi)

Bend je uskoro zamijetio i Sandro Ptiček, iz poznatog fanzina Živjela Komercijala te im ponudio suradnju, a što je rezultiralo prvim internacionalnim izdanjem, zajedničkom 7″ pločom sa njemačkim bendom MARS MOLES. Ploča je izašla 1997. godine za izdavačke kuće Živjela Komercijala i Rabauz Records. Autoru ovih redaka ovo je neobično drago izdanje zbog specifičnog zvuka i štimunga na ploči, dok su osim crnih primjeraka 7-inchera postojali i nešto atraktivniji, oni u zelenoj boji. Na ploči je bilo šest pjesama, po tri sa svake strane od svakog benda a što se Bez Panike tiće to su bile „Da li…“ s dema i dvije nove („Posljednji krik“ i „Think“). Bend se također našao i na različitim internacionalnim kompilacijama, poput „Punk rock makes the world go round“, „The Survival of the Nettest“, i sl.. Period od 1996. do 1998. bio je nekako najaktivniji period u životu benda sa puno koncerata, turnejom po Njemačkoj i period najintenzivnijeg druženja sa ljudima s underground punk scene, stvaranja novih prijateljstava i zajedničkih fešti.  Jednom riječju, vrijeme najvećeg uzleta. Bilo je to ustvari zlatno doba za Bez Panike.

bprodi(Rodi-bass)

No uskoro je Bruno dobio poziv za vojsku, Špica se odselila u Zagreb pa se i razina aktivnosti benda nekako smanjila. Probe su imali kad god bi našli slobodnog vremena tako da se do kraja 90-tih ipak nakupilo materijala i za novo izdanje. Pa tako 2000. godine bend izdaje cd pod nazivom „Pankmobil“ sa 14 pjesama, gdje su se uz 11 novih našle i jedna obrada Trini Lopeza „If I Had A Hammer te dvije pjesme sa „Stvarnosti“. Ovo izdanje izlazi  za Živjela Komercijala te Nice Guy Records iz Njemačke. Na ovom albumu više dominiraju pjesme osobne tematike nauštrb onih angažiranih, međutim bio je to odraz osobnog života članova benda. Neki članovi benda u slobodno su se vrijeme ustvari bavili i aktivizmom na području ljudskih prava i prava životinja, no, onaj, za hc/punk značajan politički angažman na ovom izdanju u dobroj je mjeri izostao. Album su članovi iz zezancije posvetili starom Rodijevom automobilu Polonezu, s kojim su prošli puno zajedničkih tura i koji je konačno zasluženo otišao u mirovinu. Na izdanju su se našle stvari poput „Sjećanja“, „Ne reci nikad“, „Put“ , „Savršeno sretna“ i sl. Album je bio prilično brz i pomalo sterilan. Usprkos tom novom izdanju, svirke su se ipak sažele na nekoliko u godini, što je u stvari, s obzirom na logističke poteškoće i angažman članova benda u nekim drugim projektima (Bruno je npr. jedan od osnivača HC/crust benda Outré, a kasnije i garažnog punk benda Heena) i bilo očekivano.

bp2

U tom periodu pa sve do raspada 2008. godine, bend je održavao probe na relaciji Čakovec-Zagreb i to u Čakovcu većinom bez Špice. Zbog toga su i nove pjesme nastajale sporije, no nije tu ni bilo nekakve žurbe. Bend ustvari nikad nije živio u iluziji da će ikad živjeti od svirke ili barem zarađivati od toga, jer to bi ubilo i kreativnost i onu nekakvu slobodu bez zacrtanih rokova, svirki i svega ostalog što ide uz ozbiljan glazbeni angažman. Punk je ljut, neuhvatljiv, krivuda neiskrčenim putevima, istražuje, upoznaje, uči, viče, skače i bend je odlučio ostaviti stvari baš na tom mjestu. Sedam godina bilo je potrebno za napraviti osam novih stvari koje su na kraju 2007. ugledale svjetlo dana na d.i.y. cd-izdanju „Bez Panike“. Izdanje na kojem su se ujedno i najviše lomila koplja između članova benda zbog finalnog zvuka, za autora ovog teksta najbolje je i najzrelije (i audio i vizualno) izdanje benda. Produkcija je prljava, punkerska, pjesme su angažirane, emotivne i osobne dok omot sa slikom osobe na čijem se mjestu srca nalazi upitnik a srce iznad te osobe zatvoreno u krletci, daje osobnu, snažnu poruku o razočaranosti ovim depresivnim svijetom. Ovo izdanje i nije nešto bilo zamijećeno, promocija je bila prilično slaba, ali Bez Panike su ionako bili u laganom raspadu te su odlučili završiti svoju priču.

Trinaest godina benda prošlo je brzo poput munje ali je i trajalo dugo i ostavilo zasigurno neizbrisiv trag na trojici mladića i jednoj djevojci koji su odrasli i izgradili se kroz bunt protestne glazbe učeći se tako kritičkom razmišljanju kojeg toliko danas fali kod mladih ljudi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.