Slušali smo/čitali smo:Wizo, Bohse Onkelz, knjiga Timur Vermes-“Er ist wieder da(Opet on)”

WIZO-Der(2016.)

cover

Ovaj kultni njemački punk bend iz grada Sindelfingena je na sceni, uz kraći period kada su pauzirali, već skoro tridesetak godina. Ukoliko se ne varam, od originalne postave je ostao sam jedan član u bendu. Ove godine im je izašao novi album samo nazvan “Der”. Na albumu se nalazi 13 pjesama na njemačkom jeziku, a tko je slušao ovaj bend, znati će da se radi o dopadljivom melodičnom punk zvuku, sa tekstovima koji su odličan miks politike i zajebancije. Album otvara meni najbolja, savršena pjesma “Adagio”. Od političkih stvari još su tu “Antifa”, “Wahrheit”, “Apocalypso”…Ima i nekoliko himni koje odaju počast punku kao takvom, a to su odlična “Chaostage94” i “Hassliche Punker”. Nisu sve pjesme na albumu vrhunske, postoji i nekoliko fillera koji su tu samo da popune album, ali sve u svemu, ovaj album je idealan za slušanje u neko lijeno popodne.

BOHSE ONKELZ-Memento(2016.)

memento

Jako sam se iznenadio kada sam vidio da se ovaj legendaran bend vratio i ponovo oformio i nedavno izdao osamnaesti u karijeri, inače povratnički album. Na albumu se nalazi 12 pjesama na njemačkom jeziku i mogu reći da me album nije baš ostavio impresioniranim. Album otvara prespora kotrljajuća “Gott hat ein Problem” koja nikako ne motivira na daljnje slušanje. Pjesme “Frei” i “Markt und Moral” malo popravljaju cijelu sliku, pošto malo sliče na pjesme kojima je bend stekao slavu, ali nadalje sve opet pada u neku kolotečinu dosade, mid tempa, balada i tako to. Za one koji nisu slušali, bend svira miks punka, metala, rocka, hardcorea u neki miks koji je upalio kod publike i u zlatno doba do nedavno su bili u stanju u Njemačkoj napuniti stadione bez problema što su mislim još i danas kadar napraviti. Ovaj album je jako daleko od radova koji su ovaj bend učinili poznatim. Izdvojio bih jedino “Jeder kriegt was er verdient” kao odličnu, ostalo je prosjek ili ispod prosjeka.

TIMUR VERMES-Er ist wieder da(Opet on”

er-ist-wieder-da

Ova neobična knjiga mi je sasvim slučajno zaokupila pažnju kada mi je otac posudio da pročitam. Stvarno je neobična, samim time idealna za književnu preporuku u ovom webzineu. Adolf Hitler se ljeti 2011.probudio na jednoj livadi u Berlinu. Angela Mekel vodi državu, ne postoji više nazi partija, nema rata, a milijuni stranaca žive u Njemačkoj. Hitler polako, ali sigurno počne ponovo graditi karijeru živjeći u jednoj trafici za novine gdje ga otkriju televizijske glavešine i on počne karijeru kao tv komičar. Malo po malo, sve više Nijemaca ga počne pratiti i malo po malo počinjemo shvaćati da se današnje doba ne razlikuje puno od doba u kojem je Hitler izgradio karijeru. Knjiga je jako smiješna, satirična i lik Hitlera u knjizi je savršeno pogođen kao i njegov unutarnji način razmišljanja. Roman je izazvao brojne kontroverze i brzo postao bestseler pošto je potaknuo brojne društvene polemike od desnog političkog krila do raznih dušebrižnika i moralnih vertikala, preko normalnih, običnih ljudi koji su pročitali roman i kojima se dopao. Kraj mi je jedino u knjizi ispao malo mlačan i nekako nedorečen, pa mi je pokvario cjelokupan dojam cijelog romana. Timur Vermes, pisac ove knjige, je sin Njemice i Mađara, rođen 1967.povjesničar i znanstvenik. Ovu knjigu svakako vrijedi pročitati, ako ste ljubitelj političke satire. Kod nas je izašla u izdanju Fokusa, a hrvatski prijevod je “Opet on”. Po knjizi je snimljen i istoimeni film.

THE DARK WORLDS OF HARON!

Dark energy crawls , keep your guard sharp

Outer secrets that make halos

Let’s say another mary full of grace

 

Come on cross oceans & valleys inside out

Will darkness stir our eyes as steps are followed

 

Cosmic relations behind dark side of the sun

Far away lies the great unknown , fly

 

Rain of space , shelter non existent

Beasts of stars explode , black holes lurk

 

Core of iron shreads the atoms

Vastness rearranged anatomy

 

Dark energy crawls sub zero motion

Keep your guard sharp , funeral pyre is airless

fike1

Viral Culture

Coming up from the dirt , splendor glorifying sickness

Arise in low commence stock up pile of nothingness

Fed junk mouth blissful blossom downtown dump

Smog brilliant shine oxygen deprived a lovely choke

Swarming like maggots , rooms full collapsing like cards

It’s time to toast with mud for poverty worldwide 

Pop some pills , let the days flee from you

Turn on mediocrity , the eye is high in the sky 

Line in production line , they feed off greed money work

On the food chain your place – cardboard box

Generation of worn out bodies awaiting reaper’s schyte

A monuments & statues of the long forgotten , all is rust

Somewhat hope is expression with a little expecation

Decrying present , obtuse future is guiding your hand

Our beign mockery in slow putrefaction , it’s a global infection

Man made apparatus conducting self inflicted punishment 

Unchain terminal disease 

Becoming benighted 

Observe our mortality

Disowned and witness wastelands

fike2

Never left unspoken ( crowning words )

Those are my words

Then in itselft can’t be beat

No quicksand to pull me under

I won’t put my thoughts in foolish hands to fall onto abyss ends

Hammer my transparency of reality from poistively procreations creed

Those are my words

Deny the cutthroats leave them all defeatists

Slay there seed feeding on there failures

Tears are memories scars reminders my path staind with blood

Excess and presistance looking at the axis of future

 

Those are my words

Then in itself can’t be beat

Your hidden agenda the evil eye I’ll take to the gallows

Feel the rage from the untamed man blood will spill on your kin

There are no honor amongs thievs & liars can’t bring down honest man freefall numb now

Worship none turn every stone open all doors always steping forwards towards better

Never unspoken those are my words

Oppose me I’ll walk where you died

fike3

A BREATHLESS WORDS FOR THE SKY

…and  it’s  coming  down

silent  stars  sour  to  nothingness  again

scattering  like  diamonds  on  holy  night

lurid  portraits  of  twilight  gleam

 

awaken  ,  by  sad  songs  of  blessings 

between  ages  hearts  grow  cold

an  eerie  sounds  reflecting  decaying  gods

irreversible  is  void’s  griping  hand

 

so  the  perilous  fight  bleeds  on

the  weight  of  the  world  ,  the  tempest  of  man 

all  hailed  the  blind  eyes  searching  for  horizons 

rest  your  souls  within  the  home  unknown 

 

wind  is  calling  for  forgotten  trees

drifting  for  that  shining  shores  made  of  coal 

fall  back  bones  are  broken  now

continuum  waves  covers  you  to  take  upwards

 

and  now  high  in  the  sky  ,  sleep  awaits

and  now  high  in  the  sky  ,  dreams  are  playing 

and  now  high  in  the  sky  ,  vast  is  the  valley 

and  now  high  in  the  sky  burial  commence

Interview-The return of The Crimson Ghosts!

The Crimson Ghosts from Germany are one of the best European horror punk bands out there. When I first heard their songs, I became a die hard fan and I was very happy that there are bands like this one out there that share the vision and the melody and gore. I had an honour talking with them for my webzine. Enjoy!

generation-gore-cover

SO IT HAS BEEN A WHILE SINCE YOUR LAST ALBUM. WHAT IS NEW AMONG THE CRIMSON GHOSTS?

Jackal: Yes our last album “Generation Gore” was released in 2010 and we only released a 7″ split EP called “Bloodgods” in 2012 after that. We had to struggle with a lot of things since then. First i got sick and wasn´t able to write new songs for a longer time and as soon as we had enough songs for a new album our drummer Rev. had first problems with his right hand. We even started recording but had to stop because his hand got worse and worse. Basically our fifth album is ready to be recorded since the end of 2014.

Monstro: We´re burning for 2017! The new record, the gigs, making new friends and fans!

YOU ARE ONE OF THE FEW BANDS THAT THE VOCALS SOUND THE SAME ON THE RECORDS AND LIVE, HOW DO YOU KEEP YOUR VOCALS SO SUPERB WHEN TOURING? ANY SECRET RECIPE?

Jackal: The main key is to sleep a lot and to not talk loud for hours after the show. I heard not drinking alcohol helps as well but…that´s not really my way haha

Monstro: My job is doing the backing growls! So I have to talk a lot and loud before and after the shows. Cold beer is a good recipe as well……for anything!

YOU HAD SOME LINE UP CHANGES RECENTLY I HEARD. WHATS UP WITH THAT?

Jackal: That´s the sad truth, yes. We lost our brother Rev due to a chronical disease he got in his hand which wouldn´t let him play drums anymore. The good news is we found a new demon on drums and that´s his name – Demon.

Monstro: It´s always sad to lose a family member, but it´s in his sense that we go on with the Crimson Ghosts. We are still in touch with him and he helps Demon when it´s necessary.

Demon: Luckily I knew the band from several shows we played together with my old band through the years. I always have been a fan of the band so the music comes kind of natural to me and. Feels great to be a part of the TCG Family now.

00-the_crimson_ghosts_-_dead_eyes_can_see-2008-front-ysp

YOUVE BEEN GONE FOR SOME TIME, WHEN IS THE NEW ALBUM COMING OUT? WILL IT DIFFER STYLEWISE FROM THE OLDER MATERIAL?
Jackal: We work really hard to release our fifth album in the 2nd half of 2017. If it comes to style i would say we still don´t limit ourselves to a certain one. Each song differs from the next and it ranges from really dark and doomy atmosphere to great singalong-punkrock tunes. We got raging speed going on as well as mid-tempo grooves…you name it – you never know what songs we will create next.

WHAT IS THE SITUATION WITH TOURS AND GIGS? ANY CHANCE TO SEE YOU ON EUROPEAN TOUR IN THE NEAR FUTURE? 

Jackal: Our live but undead return to the stage will be in february. We confirmed 5 shows so far: 3.2. – Leipzig/ 4Rooms, 4.2. – Lippstadt/ Don Quijote, 10.2. – Hamburg/ Bambi Galore, 17.2. – Cologne/ Sonic Ballroom, 18.2. – Essen/ Cafe Nord……not too bad, right? On top of that we will play a few festivals later that year which we are really looking forward to.

MY FAVOURITE HORROR SUBGRENRES ARE HAMMER HORROR CLASSICS, SLASHER FROM THE GOLDEN ERA AND FOUND FOOTAGE. WHAT ARE YOURS? HOW DO YOU WRITE YOUR LYRICS? WHAT COMES FIRST? RIFFS AND MELODIES OR LYRICS?

Jackal: I really enjoy well made found footage movies. You know if the cam shakes so much you can barely see what happens at all it sucks, but “Cloverfield”, “Rec.” and “Paranormal Activity” are just awesome made films!
The way towards a finished song is never the same. Sometimes i got a few lyrics first sometimes i have only a chorus on guitar and sometimes both pops up at the same time.

Monstro: I like the modern stuff, like the ring or Saw and 28 days later. I am also a big fan of TV-Shows like Dexter, The walking dead and American Horror Story. Fresh blood for rotten brains!

HOW IS THE GERMAN HORRORPUNK SCENE? ANY BANDS THAT YOU WOULD RECOMMEND BESIDES THE OTHER AND JAMEY ROTTENCORPSE….?
Jackal: Well i don´t know many German bands especially the new ones come and go pretty fast haha…But a few names would be “Hellgreaser”, “Dr. Geek and the freakshow”, “We´rewolf” and “Dead united”.

Monstro: I like The Fright and Angelstrife! Hopefully we´ll meet some new and fresh bands on tour to check them out.

Demon: Of course I can highly recommend my other Band, Hellgreaser. It’s a different style than we play with TCG but it’ s still horrorpunk. It’s more a mid-tempo Punkrock oriented band.

THROUGHOUT THE YEARS, YOU MANAGED SOMEHOW TO CREATE YOUR OWN STYLE AND RISE ABOVE MEDIOCRITY AND BECOME AN EXCELLENT BAND. WHAT WOULD YOU, NOW AS EXPERIENCED MUSICIANS SAY TO ME IF I WERE A KID JUST STARTING MY OWN BAND?

Jackal: Thats easy: Look at your idols but do not copy them. Instead create something you actually miss on your favourite bands.

Monstro: Take your friends, get your stuff together and move into the practice room and have fun! That´s the best way to start a band and have a lot of fun together!

Don´t listen to that bullshit American idol or Superstar-Shows bullshit on TV!

HOW WAS PLAYING WITH BLITZKID? I THINK THEY ARE VERY NICE GUYS. SO DOWN TO EARTH AND SO FRIENDLY. ANY FUNNY STORIES FROM THE TOUR OR THOSE GIGS THAT YOU COULD SHARE?

Jackal: It was great really. A very family-like atmosphere and a great time surely. But it´s a long time ago since we played the last time with them so i cannot really remember any funny stories, sorry.

Monstro: No doubt! Awesome guys and brilliant songwriters and musicians. So sad that they split up!

Demon: When I first met Blitzkid I played with my old Rock´n´Roll band Mad Chapel as their support act. I was blown away by their style and music. This was my first real contact with the horrorpunk genre and it still lasts.

HOW IS LIFE IN GERMANY IN GENERAL? HERE IN CROATIA MANY PEOPLE THINK THAT IT IS PROMISED LAND LAST THREE YEARS NOW WE ARE AN EU MEMBER AND MANY OUR PEOPLE WENT TO WORK THERE. IS IT REALLY PROMISED LAND?

Jackal: Oh well i would say the term “The grass is always greener on the other side” would describe it…i bet you guys have things going on that i would be jealous of and you on the other hand would find German things better compared to yours…but of course both countries are surely fucked up in so many things, right?

Monstro: It´s the promised land if you have the money!

DO YOU THINK THAT HORRORPUNK LOST ITS TOUCH? I MEAN, MANY PEOPLE DONT WANT TO LISTEN TO IT BECAUSE THEY SAY THAT ALL HORRORPUNK BANDS ARE MISFITS CLONES.
Jackal: You know there seem to be three kind of people: 1) The ones that hate a horrorpunk band because they do NOT sound like the Misfits 2) The ones that hate a horrorpunk band because they DO sound like the misfits 3) The ones that don´t give a fuck as long as it sounds good. Me personally i don´t care about this opinions anymore. I write songs the way i like and if they are influenced by the Misfits – so be it. In the end the Misfits were the reason The Crimson Ghosts were started in the first place.

Demon: For me horrorpunk will never lose its touch. It has been a small scene ever since on the one hand but on the other hand there are fans worldwide. I really like this and i am pretty sure it won’t change.

ARE THERE ANY GOOD GERMAN HORROR FILMS/TV SERIES OR BOOKS YOU KNOW AND COULD RECOMMEND? HORROR FILMS VS BOOKS, WHICH IS BETTER?
Jackal: Not that i knew of, sorry.

Monstro: It´s too sad, but i have no idea!

WE ARE COMING TO AN END OF THE INTERVIEW. ANY WORDS YOU WOULD LIKE TO SAY IN THE END AND I DIDNT ASK YOU?

Jackal: Keep your eyes open because The Crimson Ghosts will return in 2017 and be stronger than ever!

 

 

 

 

GRAD MRTVIH NA OBALI-dio drugi

Ugledali su ga sa vrha strmog brijega s kojeg se spuštala cesta. Bio je to mali gradić smješten na obali prekrasnog jezera koje je u mraku izgledalo kao tamna rupa. Cijeli grad se praktički sastojao od jedne veće glavne ulice sa nešto malo sporednih koje su vodile u brdo iznad grada. izgledao je napušten jer nije bilo nijednog svijetla u gradu na vidiku, što ne mora biti pošto su na snazi bila ratna pravila o zamračenju.

-Siđimo, pa ćemo razgledati!-nacerio se Thomas.                                                                       -Sići ćemo svi, pa ćemo se u gradu rasporediti-rekao sam. Krenuli smo s oružjem na gotovs, polako korak po korak hodajući, ušli smo u grad odnosno na početak glavne ulice. Ono što nam je najviše laknulo je to, da su kuće bile sagrađene i uređenih pročelja u poznatom austrijskom stilu, što znači da smo ušli na područje Reicha definitivno. Tu i tamo je krcnulo koje drvo i škripnulo nošeno hladnim vjetrom koji je puhao s jezera. Vjetar je rastjerao oblake i pojavio se mjesec koji nam je osvijetlio put, te kuće i ulicu. Skupili smo se uz ogradu koja se nadvila nad jezerom.

img_20161210_102151

-Ovdje ćemo se razdvojiti, Herbert i ja ćemo provjeriti po zapadnoj strani naselja, a Thomas, ti i Jurgen ćete obići istočnu stranu!-naredio sam.                                                      -Što ako naletimo na stanovnike?-pitao je Thomas.                                                                    -Nadam se da hoćeš, ako su Austrijanci, a trebali bi biti, budi ljubazan, pa ih zamoli za malo hrane i krov nad glavom!-entuzijazam mi je porastao ovom zadnjom rečenicom.   -Krenimo onda, nađemo se ovdje za kojih sat vremena!-rekao sam im i pošao, Herbert me slijedio u stopu. Ulicom je samo odjekivao bat naših koraka, činili su se nekako sablasnim i jadnim u tom okruženju noći. Sve kuće su bile zamračene i zaključane lokotima i brtvama od drva. Herbert i ja samo sa automatima u rukama obilazili ulicu, ali, ako je vojske u ovom gradu i bilo, odavno ga je napustila. Herbert je skrenuo lijevo, pa se nastavio uspinjati kamenim stepenicama na plato kraj neke drevne crkve koja je bila dobro očuvana, ali na njoj se vidjelo da je vjerojatno stara više od pet stotina godina sigurno. Gledajući ga, postalo mi je toplo oko srca, moj vjeran i najbolji prijatelj!

Herbertov i moj životni put vezao nas je od najranijih dana našeg djetinjstva. Kada smo krenuli u prvi razred osnovne škole, Herbert je bio najmanji rastom i najslabiji dječak u našem razredu. Plavokos i plavook, izgledao je više kao pilić nego dječak. Bio je prilično boležljiv, a stariji dječaci su ga tukli i maltretirali. Jednom prilikom, Josef, nasilnik iz našeg razreda je maltretirao Herberta koji je puzao po blatu moleći da ga ostavi na miru. Okružen sa svoja dva pratioca, Josef mu je nogom stao na glavu, tjerajući ga fa jede blato. Imao sam dosta iskustva u tučama, pa sam mirno došetao, udarcem čelom razbio Josefu nos, a njegova dvojica nasilnika su pobjegla čim je on pao. Pomogao sam Herbertu da se digne, zajedno smo išli ravnatelju škole u kancelariju na prodiku i od toga dana postali smo nerazdvojni prijatelji. Josefa je odavno raznijela sovjetska mina tamo negdje kod Kijeva. Toliko o nasilju. Herbert mi je spasio život kada smo ostali u okruženju kod Novgoroda. Bio sam ranjen u rame i razoružan, a u rov mi je skočio ogroman Sibirac. Već sam se pomirio sa sa smrću kada je Sibirac digao pušku, no uletio je Herbert i zabio lopaticu za kopanje rova ogromnom Sibircu točno pod bradu i gotovo mu odrubio glavu tim udarcem. Herbert je koju minutu kasnije također bio ranjen i proveli smo iduća tri mjeseca iza linija fronte u bolnici. Bio je to raj, samo zgodne medicinke, dobra klopa, cigarete i odmor! Plakali smo kada smo se morali vratiti na frontu!

tiredgermansoldiers

Iz misli me prenuo Herbertov zvižduk koji je bio dogovoren zvuk za signal. Kada sam se popeo na plato kraj crkve našao sam Herberta kako ukočeno stoji i nešto promatra.         -Pogledaj Manfrede!-šapnuo je prestrašeno.-To je groblje, što groblje radi točno u centru grada?-pitao je.                                                                                                                       -Ovo još nikada nisam vidio!-zaustio sam i udahnuo iznenađeno. Pred nama se prostiralo groblje točno u centru mjesta, ne veliko, ali impozantno, ispunjeno drevnim austrijskim nadgrobnim križevima. Mjesec nam je na trenutak osvijetlio to sablasno mjesto, pa smo ga mogli bolje promotriti.                                                                                    -Pogledaj Manfrede, u cijelom mjestu očito ima samo četiri prezimena-zaključio je Herbert.                                                                                                                                                   -Vidim, upravo sam to razmišljao!-rekao sam-Što ti to govori?-pitao sam Herberta.        -Ne znam!-rekao je-Da se svi množe međusobno?-pitao je nacerivši se.                            -Nešto slično. To znači da su po mom mišljenju dugo bili ili su još izolirani od ostatka svijeta-rekao sam-Hajdemo vidjeti što ima u toj crkvi!-krenuli smo.                                   Pristigli smo pred masivna vrata crkve. i otvorivši ih ušli smo unutra.

foggycemetary

Unutrašnjost je bila obasjana svijećama koje su osvijetljavale put kroz gondolu prema oltaru. Tko ih je upalio, mislio sam naježivši se. Sve je mirisalo na drvo, vosak i bilo je nekako ugodno unutra. No, kako samo se približili oltaru, od onog što smo tamo ugledali odsijekle su nam se noge. Iza oltara na zidu, ogroman križ je stajao okrenut nadolje, u suprotnom smjeru, a na oltaru se nalazilo nekoliko desetaka ljudskih lubanja, koje su bile ofarbane crvenom bojom nalik na krv, a možda se i radilo o krvi.                     -Što je ovo Manfrede? Koji vrag?-drhtao je Herbert, koji inače nije bio baš strašljiv.          -Nešto je vražje jebeno čudno u ovom mjestu!-rekao sam. U tom trenutku smo začuli vrisak i rafale automata.

Ako je Thoma stvarno nešto mrzio, to su bile drhtave kukavice! Jedna takva je posrtala nespretno iza njega, bio je to Jurgen. Ukoliko se neprijateljski vojnici nalaze negdje skriveni i gledaju ih, zacijelo umiru od smijeha, razmišljao je Thomas. Jurgen je bio sve samo ne spretan i bilo je pravo čudo kako je preživio ove četiri godine, kada su mnogi bolji i spretniji od njega izginuli puno ranije. Thomas je od osnovne škole smatrao da je predodređen za nešto više, nešto drugačije. Često se kao dijete igrao trčeći livadama i zamišljajući kako napada i ubija neprijatelje u bezbroj slavnih ratova, ratnik Thomas je jedva dočekao početak pravog rata i prijavio se sa cijelim razredom u vojsku ne zbog Hitlera i nacista, već zbog ubijanja. U ove četiri godine ubio je mnoge, najčešće one koji su htjeli ubiti njega. Nije se sjećao točno kada je postao sadist. Uživao je paleći bacačem plamena one kukavne dezertere. Išao mu je na kurac kukavica Jurgen. NJih dvojica su dijelili jednu slatku malu tajnu. Kod Kubana su u napuštenom selu pronašli skrivenog starca i djevojčicu. Starca se Thomas brzo riješio prerezavši mu naborani vrat svojom bajonetom, ali što se tiče djevojčice, bilo je vrijeme da Jurgen položi ispit i očvrsne. Thomas je izvadio svoj luger, grubo zgrabio Jurgena, tutnuo mu luger u ruku i prislonio ga djevojčici na čelo.                                                                                                                            -Hajde Jurgen, vrijeme je da ti svane nova zora, da se novi Jurgen rodi iz pepela ljušture u kojoj si sad!-vikao je Thomas. Jurgen je cvilio i bale su mu tekle iz nosa.                         -Ne mogu, Thomase! Ona je samo dijete, pogledaj je!-cvilio je i dalje.                                   -Kukavica si Jurgene!-rugao se Thomas-Isti si kao u školi, Jurgen Kukavica!-cerio se.      Jurgen je molio, cvilio, ali bijes je rastao u njegovim očima. Thomasu se to svidjelo. Još malo i puknuti će. Thomas se psihički spremio za eksploziju koja će uslijediti.                    -Hajde Jurgi, piliću!-cerio se-Ne budi pičkica!-Jurgem se počeo tresti čitavim tijelom, a zatim je luger opalio. Djevojčica je iskolačila oči, krv je navrla kroz nos, a stražnji dio njene lubanje s komadićima kostiju i mozga obojio je zemljani zid kolibe. Jurgen o tome nikada poslije nije prozborio ni riječi nikome. Thomas se ponadao da je uspio, da je Jurgen sada pravi ratnik i muškarac, no sudeći po ovome što vidi nije uspio. Morati će ponoviti lekciju, mislio je u sebi.

img_20161210_105046

Jurgem je u sebi kukao i proklinjao što se mora sam šuljati po ovom usranom gradu u kojem je umirao od straha na svaki šum. Osim toga, cijelo vrijeme je čuo nekakvo tapkanje sitnih koraka, kao da netko hoda za njim pustim ulicama. Nakon što je ušao u usku uličicu, ugledao je nekoga pred sobom kako se magla razilazila. Djevojčica je čučala i gledala prema zidu, leđima okrenuta Jurgenu.                                                                           -Mala, jesi li dobro? Što radiš ovdje sama?-pitao je. Neka poznata jeza mu je podigla sve dlačice na glavi. Ta jeza ga je toliko puta spasila od pogibelji. Djevojčica se okrenula, a Jurgen je vrisnuo. Bila je to ona ista djevojčica kojoj je prosuo mozak lugerom u onoj kolibi. Djevojčica mu se nacerila krvavim zubima i krenula prema njemu. Jurgen je počeo vrištati i pucati rafalima iz automata.

Kao što je iznenada počelo, tako je brzo i završilo. Vrisak i pucnjava nisu trajali duže od pola minute. Herbert i ja smo uskoro pronašli Thomasa kako se oprezno šulja i viri iza ugla uličice iz koje je čuo pucnjavu.                                                                                                 -Što je bilo?-šapnuo sam Thomasu.                                                                                                -Ne znam, ali znam da se to derao Jurgen!-rekao je prilično neuznemiren svim tim sranjem. Oprezno smo ušli u uličicu u kojoj nije bilo ničeg. Herbert nam je čuvao leđa. Thomasova čizma je udarila u nešto što je odskočilo i mesnatim zvukom udarilo o prljavo tlo uličice. Bila je to odsječena ljudska šaka. Pola metra dalje, kao da je netko nemarno odbacio, ležala je još jedna šaka. Nema sumnje, bile su to Jurgenove šake.

 

Slušali smo:NOFX, One Step Away, Tiger Army.

NOFX-FIRST DITCH EFFORT(2016.)

cover

Konačno je izašao dugoočekivani novi album ovh kalifornijskih melodic punk hardcore legendi. Sudeći po prvim pjesmama koje su prije izlaska albuma puštene u javnost i prema knjizi koju sam pročitao nedavno, očekivao sam neki poluautobiografski album. Po stanju u kojem je Fat Mike bio u zadnjih nekoliko godina nije čudo da je dosta pjesama mračno i autobiografski tekstovi govore o borbi koju je Mike vodio zadnjih par godina sa osobnim demonima i ovisnostima. 13 pjesama na albumu je prilično mračno i ozbiljno, pjesme su kratke i jasne, ono taman u glavu udare. Što se tiče tekstova, ima tu svega, od pjesama o ovisnosti o dopu, lijekovima, do politike, preko zajebancije koja ja zaštitni znak ovog benda. U pjesmama ima i klavira i ženskih vokala, pogotovo na zadnjoj sablasnoj Generation Z. Ne mogu, a da ne spomenem pjesmu Im sorry Tony, posvećenu  Tony Slyu, nikad prežaljenom prerano umrlom vokalu benda No Use For A Name. Sav sam se naježio slušajući tu stvar. Na svim pjesmama sve je na mjestu, fine melodije, bekovi i harmonije i radi se o vrhunskom melodycore albumu. Tko voli NOFX voljeti će i ovaj album. Poslušajte i dajte šansu i nikako ne propustite ovaj bend uživo!

ONE STEP AWAY-NI GRAMA SRAMA(2016.)

osa-ni-grama-srama-cover

Stiglo je konačno i vrijeme da ovaj album bude objavljen. Od prvijenca je prošlo čak 11 dugih godina i bio sam ugodno iznenađen ovom albumčinom koju je bend izdao u nešto izmijenjenoj postavi u odnosu na prvi album. Riječ je o prvoklasnom melodičnom punkrocku, sa 11 pjesama na hrvatskom jeziku  od kojih su dvije instrumentalne. Album je čista energetska bomba i nakon prvog slušanja me naprosto tjerao da ga vrtim opet i opet, a melodije nekih pjesama mi već danima ne izlaze iz glave. Ono što me prvo udarilo u glavu je fenomenalna energetska pjesma naziva Što sve majka rodi…mogu slobodno reći da sam tu stvar valjda slušao već 45 puta minimalno koliko je zarazna. Tekstovi pjesama inače variraju od ljutih do zajebancije, ali ono što me najviše fasciniralo je uigranost i uvježbanost benda koja zasjenjuje valjda tri četvrtine današnje punk scene. Ovdje se ne radi o klasičnom punk bendu koji jedva drži tri akorda i kaže ajmo onda snimit nešto tek toliko da imamo. U ovom slučaju je riječ o odlično uigranom bendu gdje svako zna svoj posao odlično. Svakim slušanjem čujem nešto novo što prije nisam zamijetio, a što je najbolje, toliko toga ima za čuti, a ipak se na kraju krajeve radi o dobrom staroj melodičnoj pankčini. Zokijev vokal mi je odličan, melodičan, a taman grub da nije onako sladunjav kako neki bendovi znaju biti. Od pjesama koje su mi nekako najdraže još moram izdvojiti Pa dokle, Nitko i ništa, te Špijun. Čuo sam i gledao u životu mnogo bendova, a One Step Away može komotno parirati rame uz rame svakom svjetski poznatom bendu tog žanra. Album možete besplatno skinuti na: DOWNLOAD ALBUMA – NI GRAMA SRAMA

 

TIGER ARMY-V(2016.)

cover

Prošlo je devet godina prije nego je ovaj bend izdao ovaj novi, peti po redu album. Jedini originalni i konstantni član vokal/gitarist Nick 13, gurao je solo zadnjih par godina okušavši se uspješno u americana vodama. Tiger Army je poznati bend, svugdje ga karakteriziraju kao psychobilly, no ne radi se o klasičnom psychobilly bendu, već bendu koji u svoju ultramelodičnu glazbu uspješno uklapa punk, doowop, country, pa i neki pop usudio bih se reći. Na ovom albumu Nick 13 je okupio najnoviju postavu koja se sastoji od Djordja na kontrabasu(porijeklom iz Srbije) i novog starog bubnjara Mikea. Novih 12 pjesama plus intro je vrlo dopadljivo na prvo slušanje. Opet su tu fine melodije, harmonije, pozadinske klavijature a la Del Shannon i još poneko iznenađenje. Bend nije mnogo odmakao od sounda kao što je imao na prva četiri albuma, ali usudio bih se reći da su još više melodija uveli u pjesme i još više emocija u vokale. Najavni single albuma Prisoner of the Night bio je samo vrh ledene sante, jer na albumu ima puno više odličnih pjesama kao što su Dark and lonely Night, Devil lurks on the road, I am the Moth i mnoge druge. Ako ste fan ovog benda, biti će vam super album, ako niste, onda je krajnje vrijeme da postanete.

Interview-One Step Away: Bez grama srama!

Nedavno je izašao fenomenalan novi album One Step Away, pa je ovo bio idealan trenutak da popričam o svemu malo za moj zine. Album možete skinuti ovdje: DOWNLOAD ALBUMA – NI GRAMA SRAMA

Prošlo je prilično puno vremena otkad sam zadnji puta čuo za vas, jel se radilo o kreativnoj pauzi ili baš o klasičnom raspadu, pa onda reunionu benda?

Da slažem se, stvarno je prošlo ohoho vremena i nismo baš bili prisutni na sceni radi kojekakvih paralelnih situacija/obaveza, al po pitanju raspada u bendu tu nikada nije bilo riječi pa čak ni pomisli na tako nešto strašno. U kratkim crtama bi se moglo reći da smo u to svo vrijeme bili prisutni u nekim drugim bendovima/projektima poput Rens Argoa, Overflow, Dunstabzugshaube, tako da smo samo strpljivo čekali pravi trenutak da svi zajedno ponovno kliknemo i nastavimo gdje smo i stali, bez grama srama!

Neki dan je objavljen novi album, koja je osnovna razlika između novoga i V šumi drijeva…? Sviđa mi se produkcija, onako je malo prljavija, a sve se čuje, gdje ste snimali? Postoji li i fizičko ili samo digitalno izdanje?

Prva i osnovna razlika je u samom nazivu albuma i to da je novi album mlađi od starijeg za samo 11 godina…Ima dosta razlike, prije svega mi smo danas i drugačiji ljudi nego prije 11 godina, tako da se to sigurno odrazilo i na sami pristup rada na novom albumu, nekada smo željeli mijenjati sve oko sebe, a danas želimo mijenjati i prihvatiti samo sebe. Moram priznati da nitko od nas nije neki pretjerani sound-nazi ili ti ga filozof što se tiče dobivanja samog zvuka u studiju ili prognoziranja unaprijed kako bi album trebao zvučati, već jednostavno svatko od nas dolazi sa svojim zvukom koji želimo što bolje pretopiti u jednu cjelinu, nazovimo to u ovom slučaju album, sa jednom jedinom misli na pameti, a to je da nas četvorica moramo zvučati ko jedna tipka na klaviru, a ako to uspijemo, super, a ako ne, moramo se naštimati 🙂  Za sve ostalo bi se moglo reći da prepuštamo producentu tj. čovjeku kojeg smo odabrali da nam naše misli sažme u input – output, a ovog puta za to je bio zadužen Mark Markovčić zvan Mark Markovčić.

Naravno tijekom svih tih godina došlo je i do nekih promjena u bendu. Album V Šumi Drijeva Falidu snimljen je sa starim bubnjarom Ivan Bukovec – Buki (KC) i još uvijek prisutnim glavom i bradom Bojan Kurbanjev – Bobo kao trio, za razliku od novog albuma Ni Grama Srama gdje smo sada četveročlana družba sa novim bubnjarom, a da budem precizniji to mjesto zauzeo je lijep, visok, skroman i naočit koprivnički momak Marko Kuhar – Krt, al kad smo već kod KC-momaka onda dolazimo i do naše predivne bradate bebe Domagoj Čokonaj Perec – Čole kao druga gitara, tako da sada spajamo Podravinu i Zagorje u jednu našu takozvanu regiju, Zagorjevina! Osobno mislim da do danas nebi izdržali kao bend da nismo Bobo i ja njegovali jednu posebnu ljubavno-prijateljsko- glazbenu sponu koja nas je držala svih tih godina zajedno! Za sad je album samo u digitalnom obliku, a fizičko izdanje mislimo svakako napraviti barem za sebe i jos nekolicinu divnih i dragih ljudi, al ko više sluša te cedeje??? hah

osa-ni-grama-srama-cover

Na albumu je po mom mišljenju fini miks osobnog i punk ljutine što se tiče tekstova, smatrate li da je ovaj album ono zrelo, ona esencija vas kao cjeline odnosno benda? Zašto tekstovi samo na hrvatskom?

Ne, mislim da se ono “zrelo” bude tek došuljalo kad budemo i mi sami zreli, a sada to slobodno mogu reći da to sigurno još nismo…, viš dobro pitanje, jer i sam se često zapitam pa dokle više…, al da, budemo još malo pričekali na te “zrele dane”! Uglavnom što se tekstova tiče, tu mi nije bila namjera da se nešto mnogo mudruje, već da bude direktno i jasno kao trn u oko, te da se stvori neki mix sarkastične-komedije sa dozom ozbiljnosti, u principu to je i naš način zezancije na koji volimo udriti brigom na veselje! Tekstovi na hrvatskom zato da nam i roditelji i šira rodbina mogu razumijeti o čemu pjevamo, engleski je dosadan i na njemu pjevaju svi i nije neka fora, a čak smo razmišljali da počnemo pisati stvari na mađarskom, što i nije tako loše jer već imamo i prvu pjesmu za sljedeći album koja nosi ime “Njošto Kebedeš Kilenc Otoš”… radimo i na prijevodima… pa da nas ceo svet razume!

Pitanje koje postavljam svim sugovornicima, kako ste došli u dodir s tom underground scenom?

Kad malo bolje rezimiram te dane ili-ti- ga godine, mislim da smo bili još ta generacija koja je donekle rasla u toj underground sceni, bilo je brdo bendova, klubova, koje kakvih mirisa, zapišano-izbljuvanih wc-a i naravno ljudi koji su bili spremni raditi sve samo da budu dio scene, na koncu imati bend, pa da život barem malo ima smisla, tako da smo se i mi zatekli u ono vrijeme tamo i objeručki se uhvatili za taj brzi vlak…

Mislite li da postoje ljudi na hrvatskoj sceni koji su umišljeni? Što vas može razljutiti? Postoji li neki događaj u nazovimo je karijeri OSA koji vas je na neki način obilježio i kojeg ćete uvijek pamtiti?

Čekaj, pa ne postoje umišljeni ljudi! Ljute nas ovakva pitanja! Jednom prilikom u jednom gradu išli smo na spavanje poslije svirke i sljedećeg jutra se probudili nagi jedni na drugima u nekoj čudnoj sobi. I dan danas je taj dan enigma!

Pošto ste već relativno dugo aktivni na sceni, što mislite o ljudima koji su tzv tipkovnica ratnici, koji preko weba samo nešto prigovaraju, a nikada nisu prstom mrdnuli da nešto naprave za scenu?

Nek si kupe novu tipkovnicu!

Mislite li da je scena ove sjeverozapadne Hrvatske sada bolja nego prije recimo 15-ak godina? Postoji li mjesto gdje bi rado svirali, koje je recimo velika želja ili san da svirate tamo?

Ne znam, kad bi išli na uspoređivanje, mislim da nebi gledali isti film…Nemamo nikakvih želja ni snova, srećom probudili smo se i sad se trudimo zadržati klince u sebi dok radimo na klincima 🙂 Volimo ići bilo kuda samo da je svirka i sve što vole mladi!

Koji je cilj, odnosno slijedeći nivo kojeg ste si zadali kao bend da morate dostići? Postoji li neki vrh kada biste recimo mogli reći, evo to je to, sada smo postigli sve što smo htjeli?

Mislim da smo već postigli što smo duboko u sebi i htjeli, imamo bend, svirke, supruge, novi album, Konzum (koji ide s nama kroz život), HDZ (idemo dalje, rekao je Ivo Sanader), Željku Markić (neuspjeli abortus), te najbitnije da imamo jedni druge i naravno tebe Davore Krajcere – Viteže da ti imamo priliku dati ovako divan intervju… od srca k srcu!

Kakvi su članovi OSA privatno?

Zoki – lijep

Bobo – ljepši

Krt – najljepši

Čole – besprijekorno predivan

Bližimo se kraju interviewa. Klasično fanzinaško posljednje pitanje: Ima li nešto što želite reći, a da vas nisam pitao? Hvala puno na razgovoru.

Sve smo ti otpjevali, bolje rečeno ogolili smo ti naše gole duše, čak i više od toga!

Veliko hvala i tebi Davore, bilo nam je neizmjerno ugodno, štoviše drago nam je da se još netko bavi i piše za fanzin, jbno…”just straight ahead”.

 

GRAD MRTVIH NA OBALI-dio prvi

Bila je noć, bilo je jako hladno i jedva smo se kretali. Od prvotnog odreda koji je onako ponosno, zeleno i golobrado odmarširao u rat ostali smo nakon četiri godine samo nas četvorica. Zovem se Manfred, star sam 23 godine, ali iznutra sam nakon užasa viđenih po frontu sigurno ostario još četrdeset godina. Sa moje desne strane, kroz snijeg i led s mukom se probijao moj najbolji prijatelj Herbert sopčući i otpuhujući ogromne količine pare, daha koji se ledio kako ga je zadihan otpuhivao. Sa moje lijeve strane, sigurnim i odmjerenim koracima kao da je na paradi marširao je Thomas, vojnik u svakom smislu te riječi. Najumorniji i najiscrpljeniji među nama je teturao par metara iza nas, a to je bio Jurgen. Bio je toliko izmučen da je jedva išao, pa se netko od nas stalno morao osvrtati da Jurgen negdje ne padne i kako ga ne bismo ostavili.

suma

Prije četiri godine, 1941., čitav naš razred u Hallenu se dobrovoljno prijavio kako bismo ratovali za našeg voljenog Fuhrera i njemački narod. Nakon obuke uputili su nas na Istočni front, gdje smo te godine prvi put okusili okrutnu rusku zimu i pola nas je već izginulo u onom debaklu kada smo bili toliko blizu Moskve, a tada nas je neprijatelj u tjedan dana odbacio skoro 300 kilometara.

Od tada smo se još tri i pol godine tukli po raznim mjestima istoka, no sve skupa je bila jedna obična katastrofalna klaonica. Prvotna ekipa je malo po malo ginula, a odred se punio golobradim regrutima, mesom za Hitlerovu krvavu ratnu flajšmašinu. Zadnjih godinu dana proveli smo samo u povlačenju, dok nas prije tri dana sovjetski T-34 nisu sustigli i pregazili nas do kraja. Nas četvorica je sve što je ostalo od odreda i već se tri dana pokušavamo probiti preko ovih uskih puteva, snijega i leda, te brda bez znakova žive duše.

tiredgermansoldiers

-Jebeš Hitlera, on je kriv za svo ovo sranje!-soptao je Jurgen, teško klipsajući polusmrznut kroz snijeg.

-Pazi što govoriš, za takvo što mogao bih te prijaviti na vojni sud-uvijek stroga vojničina Thomas podvikne. Thomas kao ni mi nije bio član Partije i nacist po uvjerenju ali je imao neko svoje uvrnuto vjerovanje da je vojniku disciplina prije svega i ako se bude toga držao, izvući će se iz svakog sranja. Svađa Jurgena i Thomasa se već prilično razbuktala, ali Herbert je naglo stao, otkočivši automat, rukom davši znak nama da utihnemo i stanemo.

-Što je Herberte? Što si vidio?-pitao sam.

-Nešto vrlo čudno-odgovorio je-Nešto nemoguće!-

-Što?-šapnuo je Jurgen.

-Vidio sam nekog u bijeloj haljini kako stoji i promatra nas tamo na brijegu iz šume!- Herbert se uznemirio.

-Ne može biti, haluciniraš!-rekao sam.

-Može biti da si u pravu Manfrede, umoran sam jako!-zastenje Herbert.

-Krenimo dalje, nema smisla da se ovdje zadržavamo-rekao sam i lagano smo se uputili dalje. Bilo je jako hladno, užasno hladno. Negdje u daljini zavijao je vuk. Kada su nas Sovjeti konačno razbili bili smo negdje u Mađarskoj, na putu prema austrijskoj granici.

-Gdje se nalazimo?-pitao sam.

-Mora biti da smo već prešli granicu i da samo u Austriji-kao i uvijek, Thomas je bio upravo iritantno informiran.

-Dovraga, tako sam gladan!-jaukao je Jurgen.

-Predlažem da odem malo naprijed u izviđanje da vidim što ima iza onog zavoja, a da vas trojica ovdje pričekate-Thomas je mirnim glasom predložio.

-Ne volim da se razdvajamo, ali u ovom slučaju može, bolje to nego da upadnemo u neku glupu zasjedu i izginemo!-rekao sam.

-Ako se ne vratim za otprilike dva-tri sata, krenite bez mene-Thomas se složio.

-Potruditi ćemo se da nam nosevi i kurci ne otpadnu od ove hladnoće dok se ne vratiš!-cerekao se Herbert.

-Što se mene tiče, može ti otpasti, ionako ga nikada nisi trebao!-uzvrati mu cerekajući se Thomas.

transylprica

Kako je Thomas otišao, nas trojica smo se trudili da ne zaspemo stojeći i ne umremo od hladnoće. Razmišljao sam kako je sve prošlo, četiri krvave godine. Posebno sam se sjetio jednog događaja prije otprilike pola godine, kada smo u ruskoj stepi naletjeli u povlačenju na grupicu njemačkih dezertera i zarobili ih. Naš zapovijednik, kapetan Muller je naredio da ih ubijemo unatoč njihovim molbama za milost kao primjer ostalima kojima bi palo na pamet dezertirati. Thomas je uperio u njih bacač plamena i stisnuo obarač po Mullerovoj naredbi. Stresao sam se, jer čujem još njihov vrisak i u nosnicama osjećam miris spaljenog mesa. Thomas nikada poslije nije progovorio o tome. Kapetan Muller je bio iskusan i sposoban zapovjednik, ali sadistički manijak istovremeno. Još pamtim njegove jauke kada ga je ruski T-34 počeo drobiti gusjenicama. Prvo mu je polako zdrobio noge, a tada ga je dusjenicama pretvorio u hrpicu krvavog mesa, kostiju i ostataka uniforme.

Prolazilo je vrijeme, a mi smo čekali. Nije se čulo ništa, osim pucanja kore šumskog drveća na hladnoći. Od Thomasa nije bilo ni traga ni glasa. Odjedno Herbert se jako uznemirio i šapnuo:-Gledaj Manfrede! Što je ono? Tamo kroz snijeg netko hoda! Ima ih više!-

-Ja ih također vidim!-šapnuo je Jurgen. Stvarno, oko stotinjak metara ispred nas, prije prvog zavoja, nekakva kolona je prelazila cestu spuštajući se iz šume jedne uzvisine prelazeći u šumu na uzvisini sa druge strane ceste. Tko god to bio, bili su jako niski, u mraku i snijegu je izgledalo kao da su djeca prelazila cestu u koloni jedan po jedan.

-Izgledaju kao patuljci!-čudio se Jurgen.

-Meni izgledaju kao djeca!-dodao je Herbert.

-Ne može biti! Što bi djeca radila ovdje, po ovoj hladnoći, u ovo doba noći!-rekao sam. Začuli smo dječji veseli smijeh i djeca su, ukoliko su to bila, počela pjevati neku pjesmu čudne melodije od koje mi se naježila koža. Sve je to potrajalo kojih minutu i pol, dok zadnja sjena iz te čudne kolone nije prešla cestu, a tada su nestali.

Nisam mogao izdržati, potrčao sam prema mjestu gdje su nestali. Ostali su se s mukom probijali trčeći za mnom. Kada sam stigao na to mjesto, tamo nije bilo nikoga i ničega.

-Gledajte!-paničario je Jurgen-Snijeg nije ni taknut, nema tragova, nitko nije ovuda prošao! Kako je to moguće?-

-Vjerojatno smo halucinirali od umora-neuvjerljivo sam predložio.

-Što to gledate?-čuo sam poznati glas i laknulo mi je. Thomas je stajao i gledao nas onim svojim lagano nadmenim i podsmijehom ispunjenim pogledom.

-Thomas! Gdje si zapeo? Već smo brinuli!-pitao sam.

-Razveseliti ću vas djevojčice moje! Nedaleko odavde se planina spušta i dolje je jezero, a uz jezero neki gradić. Čini se da nema vojske, ni naše niti neprijateljske. To znači da nas čeka topla hrana, krov nad glavom i krevet. Sve što nam treba!-smijao se.

-Jesi li vidio kolonu djece i čuo kako pjevaju i smiju se?-s nadom u glasu je pitao Jurgen. Objasnili smo Thomasu što smo vidjeli, a on je s prezirom odmahnuo rukom i objasnio nam da haluciniramo od umora.

-Krenimo onda u taj gradić!-rekao sam. Hodajući cestom prema spustu sa planine nervozno sam se osvrtao i dizao pogled prema drveću mračne šume koje nas je nijemo promatralo sa visine. Vidio sam sjene u ljudskom obliku kako mirno stoje i promatraju nas iz mraka šume, ali odbacio sam to kao igru svijetla i sjene koje mi je u mozak slalo moje umorno oko.

forest-path-280766_640